Prije pet godina uvedena su obvezna školska natjecanja iz informatike. Bilo je to vrijeme kada možda nikom nije ni padalo na pamet da postavi pitanje ‘što zapravo država ima s tim’ je li u nekoj osnovnoj ili srednjoj školi natjecanje u programiranju potrebno, ili ne, i iz kojih razloga.
Na prvi pogled se može učiniti, pa ujednačit ćemo kriterije pozivanja. Tko će ih ujednačiti, zbog čega i u čije ime?
Trebaju li politiku rada s darovitima u jednoj županiji voditi županijske uprave, škole i strukovne udruge, ako ih ima, ili netko drugi umjesto njih?
Čemu desetinama i desetinama škola sa samo jednim natjecateljem naređivati da moraju organizirati školsko natjecanje? Koliko županija ima samo nekoliko škola koje sudjeluju u natjecanju, a koliko ih se uopće ne natječe?
Nije li bilo prirodnije propisati da se, u slučaju prevelikog broja natjecatelja, na području svake županije mogu po potrebi organizirati izlučna natjecanja, da ih svaka županija može napraviti na svoj način i u skladu sa svojim potrebama, a sve s ciiljem kako bi se dobio željeni broj natjecatelja na razini županije. Nije li logičnije i državi jeftinije da svaka županija odnosno Grad Zagreb sami odluče hoće li, i na koji način izlučivati svoje natjecatelje za županijsko natjecanje? Samo ime školsko natjecanje govori da je riječ o natjecanju koje je ipak samo školsko i interne naravi, pa je li mu onda nepotrebno pridjeljivati nacionalno obilježje i obveznost uz dodatni trošak državi? Kada počinje granica na kojoj, gledano s razine države, svi moraju nužno imati jednake uvjete i biti potpuno usporedivi? Koja bi bila korist za državu kad bi županije u ovom natjecanju izgubile svoju samostalnosti u politici poticanja darovitih? Je li na štedljivoj i logičnoj državi da postavlja stvari tako da propiše pametne i jeftine mogućnosti, a obvezu samo tamo gdje je to ustinu neizbježno? Najveći dio pokazatelja govori nam da je školsko natjecanje u informatici jedan veliki upitnik, a vrlo vjerojatno čak i nepotreban trošak.
U svakom slučaju ni okvirna analiza ne može škoditi.
Za one koji ne znaju napominjemo da su zadaci izrazito i preko svake razumne granice lagani. A pogledajmo neke rezultate:
- od 1279 natjecatelja u Logu ima 180 onih s nula ‘0’ bodova, a jedna čeetvrtina ima manje od 20% bodova, ili samo kod sedmaša: 55 nula od 244, odnosno 164 natjecatelja s manje od 20% od 244 ;
- unatoč ‘smiješno’ laganim zadacima tek 50% natjecatelja ima više od 50% bodova
- oni najbolji redom imaju svi po 100% bodova, a ‘školsko’ natjecanje koje traje dva sata zgotove za 10 do 15 minuta, a rekorderi za pet ili šest minuta.
Isto je i u drugim natjecanjima, jedna petina nula i više od jedne trećine natjecatelja s manje od 20% bodova.
ŠKOLSKO NATJECANJE U PROGRANIRANJU – Analiza rezultata Logo
U kategoriji iz programiranja Algoritmi – BASIC/C/Pascal za osnovce, bilo je potrebno više od 450 članova školskih povjerenstva, a 333 od ukupno 830 natjecatelja ‘osvojilo’ je nula bodova.
ŠKOLSKO NATJECANJE U PROGRANIRANJU Analiza rezultata Basic C C++ Pascal 2011
NEĆU NAPISATI ZADAĆU IZ HRVATSKOG JER IMAM SLOBODAN DAN ZBOG ŠKOLSKOG NATJECANJA IZ INFRMATIKE
No glavna stvar je slijedeća. Prenosimo razgovor dva šestaša: „Jesi li napisao zadaću iz hrvatskog?“ –Nisam. „I što ćeš sad?? –Ništa, imam slobodan dan, prijavio sam se na natjecanje iz informatike. “Pa ti ne znaš programirati, osvojit ćeš nulu!” -Nije važno, ne da mi se pisati zadaću.
TROČLANA POVJERENSTVA ZA JEDNOG NATJECATELJA
Poznata je i stvar da u školskim natjecanjima ima mnogo škola s jednim, dva ili nekoliko natjecatelja u programiranju. A propozicije predviđaju tročlana školska povjerenstva za jednog, tri ili deset natjecatelja. I što se događa kada natjecatelj X.Y. ne može u svojoj školi obaviti natjecanje u C++ i Logu jer se nitko ne bavi programiranjem, što i nije obveza, ili poznaje npr. samo BASIC. Tada učeniku kažu „ti se možeš natjecati u BASIC-u, to jedino imamo“, ili „nađi školu u kojoj ćeš se natjecati“! No učenik želi C++, a naučio ga je u svojoj udruzi. I što sada? Umjesto da se u takvim situacijama strukovne udruge uređeno koriste kao korektivni faktor, njima se pokušavalo zabraniti sudjelovanje u natjecanjima. Čak se stvarala klima te se i na roditelje pokušavalo utjecati da djeca ne smiju školsko natjecanje obaviti u prostorijama udruge! A potencijal udruga može biti 20, pa čak i 50 natjecatelja zavisno od opremljenosti. Znači, udruge mogu uskakati s lakoćom, i ne samo uskakati i biti korektivni faktor, nego u cijelosti odgovorno odraditi posao za svoju županiju.
Udruge koje u biti stvaraju nacionalni programerski pokret su tako elegantno zaobiđene, a cijela obitelj tehničke kulture se obezvređuje.
Vrhunac “gluposti” nastaje kada je odgovorna osoba za natjecanje (koja se mora imenovati pute aplikacije INFOKUP) pedagog ili bilo tko drugi koji se uopće ne bavi programiranjem. Forma je zadovoljena, “odgovorna osoba” koja se nikada nije bavila programiranjem, upisana je u evidenciju, a učeniku nema tko u školi vrednovati rješenje – učenički program (kod) pa roditelji moraju intervenirati. I šta sad? Pored silne administracije koju je nametnula AZOO/MZOS kako bi se prema van vidjelo da i programerska natjecanja vode obrazovanjaci, rješenja ispravljaju sami učenici ili netko “izvana”, npr. iz državnog povjerenstva.
Lažni sjaj još nikom nije donio stvarnu kvalitetu.
Pogledajmo daljnje poražavajuće podatke o školskih natjecanjima s analizom i zastupljenosti škola i broja natjecatelja po školama:
Basic / C C++ / Pascal 2011 – Broj natjecatelja po školama
Godine prolaze.
Logo 2011 – Broj natjecatelja po školama
No čelnici tehničke kulture šute, ništa ne poduzimaju i opstaju godinama. I mirno idu dalje “ruku pod ruku” s ravnateljem AZOO.