Portali su se pokrenuli, počeli su istraživati. Naš jednogodišnji napor se isplatio. Nakon objave filma “Najmlađi najboljić”, krenulo je još snažnije. Jučer smo dobili obavijest o tome da je portal Dnevno.hr zamolio za odgovore na nekoliko pitanja osobe iz udruge koja je i dosad spremno izlazila roditeljima ususret. Znamo da se roditelji, možda i s pravom, ponekad ljute na njih jer ‘ne vise’ medijima za vratom, želeći uporno probleme rješavati kroz institucije. Mi zbognas.orgovci znademo da su obje strane u pravu. Na roditeljima je da se bore, a na udrugama da prvenstveno rade svoj posao, ali da pritom ne okreću leđa onima zbog kojih postoje. Kako su to činili neki drugi.
Donosimo vam izvorni razgovor Dnevnog.hr s predstavnikom naše vrijedne udruge koja se ne boji vlastitog mišljenja, ni rada za dobro djece, uostalom kao ni neki vrlo važni čimbenici izvršne vlasti kojima skidamo kapu za njihovo djelovanje.
Poštovani,
Budući da smo na portalu Dnevno.hr upoznati s pričom telentiranog Dorijana Lendvaja, učenika trećeg razreda iz Popovače i državnog prvaka kojemu je uskraćeno zasluženo prizanje za rezultate, postavila bih Vam nekoliko pitanja. Budući da bi članak o talentiranom Dorijanu trebao biti objavljen što ranije, ja bih Vas molila odgovore u što kraćem roku.
1. Obzirom na inzistiranje o uvođenju zdravstvenog odgoja, smatrate li da u skladu s tim informatički odgoj, koji je bitan i s kojim idemo u korak sa ostatkom svijeta, nema zaslužen tretman i pomalo je bačen u ‘out’?
Mi računalci ne bismo ulazili u problematiku zdravstvenog odgoja, ostavili bismo to najboljim hrvatskim zdravstvenjacima i kreativnim obrazovnjacima te zainteresiranoj javnosti. No možemo zagovoriti maksimalnu toleranciju i kvalitetan dijalog, osobito u situacijama gdje su razlike u stajalištima izraženije. Jer, što se manje slažemo u projektiranju nečega, moramo više razgovarati.
Informatički odgoj nikako nije bačen u ‘out’, postoje stotine i stotine izvrsnih učitelja i profesora koji rade odličan posao u nastavi. Konkretni slučaj malog Dorijana i devet učenika koji nisu dobili odgovarajuća priznanja za svoje rezultate na prethodna dva državna natjecanja, i koji su krajem polugodišta saznali da ne smiju pristupiti natjecanjima u programiranju te da osobe koje s njima rade ne smiju biti evidentirane kao mentori, jer nisu zaposleni u odgojno obrazovnoj ustanovi, je svakako jedinstven. No to je problem pojedinaca koji su se brzopleto i nemudro pozabavili specijalističkom problematikom koju uopće ne razumiju. Naravno, na kraju uvijek ispadne da je to i problem onih koji su im to dopustili. U ovom slučaju se vlasti mijenjaju, a problemi ne prestaju, nego se dramatično povećavaju.
2. Što mislite o informatičkom odgoju u hrvatskim školama? Kad bi se on po Vama trebao uvesti?
Informatika kao predmet već je odavno uvedena u naše škole. I, kao što je naglašeno, velika većina učitelja i profesora svoju predmetnu nastavu radi više manje odlično. Istina, roditelji i djeca ponekad se znaju žaliti da dobivaju čudne zadaće i da ih se tjera da ‘bubaju’ umjesto kreiraju. A oni najbolji natjecatelji ‘brundaju’ zbog toga što se previše prostora u natjecanjima dalo Osnovama informatike, i da zbog toga trpi najkreativniji dio informatičkih natjecanja – programiranje. I njihovi roditelji su nam o tome govorili još prije dvije tri godine, uspoređujući to na način kako bi izgledalo da se Blanka Vlašić, umjesto u skoku u vis, mora natjecati u Osnovama skoka u vis. I onda, umjesto da skače 210cm, učiti napamet debljinu i duljinu, krtost ili elastičnost letvice, debljinu i dimenzije strunjače, amplitude letvice dok se trese, itd. Iako to i nije baš u potpunosti tako, mada simpatično zvuči, svakako je važno znati, kada je riječ o informatici, jedino natjecanja u programiranju imaju i svoje međunarodne oblike, do olimpijada CEOI i IOI. I da su upravo Hrvati među najboljima u svijetu. Hoćemo li onda sužavati prostor najkreativnijem natjecanju u kojem smo iznimno zapaženi u svjetskim razmjerima, ili ćemo ipak, pa makar sa zakašnjenjem, uraditi sve da se to natjecanje vrati na potrebnu razinu i u stručne ruke onih koji su ga stvarali? Potpuno izravno, kao što se u matematičkim natjecanjima kao suorganizator pojavljuje nacionalno drštvo matematičara, tako i u informatičkim natjecanjima treba koristiti HSIN, nacionalni savez informatičara, sa svim vrhunskim bivšim natjecateljima koji najbolje znaju što je olimpijska razina, ne samo natjecateljski nego i organizacijski. U njihovo vrijeme, u vrijeme Luke Kalinovčića i ekipe izvrsnih mladih ljudi, nije bilo šanse da se dogodi ni najsofisticiraniji stručni problem, raspravljalo se o običnim smrtnicima nedokučivim nijansama zadataka, a ne o ‘brljanju’ ljestvica poretka.
3. Mislite da djeca u školama imaju odgovarajuće opremu za informatičko obrazovanje?
Pitanje opremljenosti škola je složeno, a precizan odgovor znaju oni koji imaju potpuni pregled situacije i koji skrbe o opremanju. Ima škola koje su fantastično opremljene, a ima i onih koje su nešto lošije, a neke, čak i vrhunske, nemaju ni dovoljno prostora. S obzirom na sve okolnosti, i osobito teškoće poraća, na tom području se učinilo puno u zadnjih petnaestak godina.
4. Kakva je budućnost talentirane djece u području informatike kada smo vidjeli kako država ne mari za učenike poput Lendvaja?
Država to smo mi svi, a državnu vlast čine najistaknutiji izabrani pojedinci i institucije. U ovom slučaju najodgovorniji obnašatelji državne vlasti najvjerojatnije izravno nisu ni čuli za slučaj Dorijana i njegovih mrvicu starijih prijatelja. Preciznije bi bilo reći država niti ne zna za problem, jer informacije često zaostanu u ladicama pojedinaca, nego li da država u cijelosti ne mari. Loše je što problemu žustro nisu pristupali oni koji su prvi pozvani, za razliku od nekih, pa i na visokim položajima, koji skrbe građanima ili o zaštiti djece, i koji su vrlo spremno stali u obranu dječjih prava i promicanja dobrobiti djece.
5. Što mislite o izmjenama informatičkog pravilnika i Uputa za sva natjecanja i smotre o pravilima natjecanja?
Informatički pravilnik doživio je dvije promjene. U poglavlju Poredak učenika nakon natjecanja, umjesto odredbice ‘po razredima’, nakon trinaest godina, ugrađena je nerazumna formulacija ‘po dobnim skupinama’. Namjena dobnih skupina u programiranju oduvijek je bila da unutar jedne dobne skupine svi natjecatelji rješavaju identične zadatke, a poslije natjecanja ljestvica poretka se, temeljem sada izbačene odredbice, izrađivala ‘po razredima’, što je bilo i normalno, i u najboljem interesu učenika.
I drugo, umjesto dobne skupine ‘do 5. razreda uključujući i peti’, gdje su iste zadatke rješavali petaši, ali i njihovi mlađi kolege poput Dorijana i Ivana, i mnogih drugih ranijih godina, sada je izbačena riječ ‘do’ te je ostala dobna skupina ‘5. razred’. Usput su i srednjoškolci, koji su oduvijek radi štednje na izradi zadataka, bili podijeljeni u dvije dobne skupine sada podijeljeni u četiri. Kakve su to novouvedene dobne skupine od petog osnovne do četvrtog srednje, u kojima je svaki pojedinačni razred postao jedna dobna skupina? Olimpijci i njihovi nasljednici umiru od smijeha kada to vide. Međutim, roditeljima i djeci oštećenih nije nimalo smiješno. Oni vide da su im dvije godine ‘objašnjavali’ da se poredak nakon natjecanja mora izrađivati ‘po dobnim skupinama’ iako je pisalo ‘po razredima’, da bi sada, umjesto da problem riješe, dokazano dobru formulaciju ‘po razredima’ izbacili, i umjesto nje uveli svoju smiješnu tvorbicu ‘po dobnim skupinama’ u kojoj više nema učenika razredne nastave (1. do 4. razred). Osjećaju se jadno, jer ne mogu doći do starih pravilnika na službenim stranicma nadležne agencije. I mi računalci smo u nevjerici jer je Hrvatska prekinula odličnu tradiciju u kojoj su programerski pobjednici još od 2001. bili i učenici nižih razreda. Neki od njih, poput Ivice Kičića, koji je pobijedio 2003., kao učenik 4.r, ili Marina Tomića koji je kao četvrtaš pobijedio dvije godine kasnije, u međuvremenu su osvojili i olimpijska zlata.
Upute za sva natjecanja i smotre doživjele su isto tako dvije izmjene pred kraj polugodišta i kao da su na neki način naknadno potcrtale promjene informatičkog pravilnika koje su objavljene tjedan dana prije toga. Učenicima razredne nastave tako je zapriječno sudjelovanje u državnim natjecanjima. Roditelji su ostali u čudu, jer su ih pola godine ranije obavijestili da su od prošle školske godine ‘uvedena’ posebna priznanja za učenike razredne nastave, a sada ih ‘izbacuju’. No to nije sve. Roditelji su po drugi puta ostali u čudu kada nisu mogli uz imena svoje djece kao mentore upisati osobe koje su njihovo dijete učinile državnim pobjednikom, nego neku zamjensku osobu, samo da je zaposlenik škole. Dakle, odjednom je prestalo biti važno tko je uistinu radio s djecom. To je bila druga izmjena Uputa za sva natjecanja, a je li itko iz natjecateljske zajednice, koja broji četrdesetak natjecanja i smotri, sudjelovao u pripremi Uputa nije poznato.
6. Što bi se moglo učiniti za talentiranu djecu poput Dorijana i ostalih?
Moglo bi se, i moralo, učiniti slijedeće. Prvo, ispraviti podatke u službenim evidencijama, tako da i premijer i predsjednik i ministar i cijela javnost vidi i zna da su državni pobjednici bili i Josip Klepec iz Vrbovca (kao učenik 4.r. 2010.), Dominik Fistrić iz Pušće (4.r., 2011.), zatim Dorijan Lendvaj iz Popovače, 2.r. , Ivan Jambrešić 3.r. iz Zagreba, Martin Josip Kocijan iz Čakovca, kao učenik 4.r. te ponovno Dominik Fistrić, kao učenik 5.r. (svi za 2012.). Ujedno ispraviti ljestvice poretka tako da se najednoj ljestvici poretka nalaze učenici jedno te istog razreda, a ne ‘smješanac’ od više razreda. Svim učenicima treba dati točna priznanja za rezultat koji su uistinu postigli, a pobjednicima i Oskare znanja.
Drugo, djecu nižih razreda valja dodatno zaštititi tako da im se organizira zamjensko natjecanje kako bi i oni mogli pokazati znanje na razini države. Oni koji su pokazali da su spremni zaštiti promicanje dobrobiti djece, mogli bi dati poticaj i za organiziranje zamjenskog natjecanja, u kojem ćemo rado pomoći.
I na kraju, zbog sve talentirane djece, uključujući i njihove roditelje ili skrbnike, mora se staviti van snage duboko pogrešna izmjena Uputa za sva natjecanja prema kojima mentor može biti samo odgojno obrazovni radnik. Upravo državna vlast mora inzistirati da se dosljedno u evidencije o darovitim pojednicima neizostavno upisuju potpuni i točni podaci. Kako će premijer ili ministar nagraditi osobe najzaslužnije za poticanje darovitosti u nekom području, ako u evidencijama nedostaju najbolji natjecatelji i ako je najboljim mentorima zabranjeno da budu evidentirani jer, eto, nemaju radnu knjižicu u učeničkom domu ili školi?
Za talentiranu djecu dužni smo učiniti sve što je u našoj moći te ih u svakoj prilici štititi. Dužni smo svjedočiti istinu o njihovoj darovitosti i rezultatima, te spremno i žurno ispraviti pogreške, ako se dogode. I u najvećoj ljubavi se pogriješi i ispriča, pa se ide dalje. Učenički rezultati ne zastarjevaju, a ‘smiješane’ rang liste nakon završenog natjecanja na kojima se, umjesto jednog, nalazi više pojedinačnih razreda, ne smiju poništiti učenički rezultat.
Zbog talentirane djece moramo dosljedno vjerovati i u sve insitucije, jer bez njih pogreške ne možemo ispraviti.
Darovite moramo promatrati kao nacionalni resurs, oni zaslužuju konsenzus sviju, i ne mogu biti predmetom ikakve zasebne politike, a o politikanstvu da i ne govorimo.
